Svjetlost

SVJETLOST

I kuda duše naše idu sada,
Vijekovima dok lutaju?
Ako ne Svjetlosti jednoj,
Poput pjeva Slavuja
Da napokon prodišu tada!

Umjetnost puna boja,
Magija to biva,
Konjskim galopom ka Zvijezdama sjajnim letimo,
A opet se stidimo!

Zar je sramota čovjek biti,
Umjetnost voljeti i u Nju vjerovati?
Zar ne trebamo ka Zvijezdama
I Ljubavi napokon letjeti?

Nije san,istina je!
Jer ko vjeruje čuda se i dese!
Zato vjerujmo,
Da nam se srca očiste!

Zar treba sati i godine,
Da lete u propast?,
Dok duša galopom
Ka Zvijezdama želi ići,
A mi ćemo i dalje ćutati?

Poput kukavica,
Poput puževa
Po zemlji mokroj puzati?
I tako godina za godinom,
Život za životom…

A život nije kocka,
Pa zar te laži više nije dosta?
Srce čisto samo treba,
Ništa više, garantujem!

Dok sa Ljubavlju i Umjetnosti snivamo,
Istina je, znajte!
Samu magiju Života
Iz srebrnog pehara otkrivamo!

Kompozicija i tekst: Vanja Mijanović
Fotografija: Umihana Šahić